Povijest Erduta

Kratka povijest Erduta

Erdut – nekoć srednjovjekovni utvrđeni feudalni grad, potom sjedište gospoštije, danas je mjesto na istočnim padinama Daljske planine uz samu obalu Dunava u mikroregiji Erdutske kose Istočnohrvatske ravnice, udaljen 46 km od grada Osijeka, središta Osječko-baranjske županije, kojoj mjesto i Općina Erdut pripadaju.

Riznica je povijesti, smješten s unutrašnje strane velikog dunavskog meandra, na istočnim vinorodnim padinama Čvorkova brda s nadaleko poznatim podrumima vina. Iz drevnih, još sačuvanih kula srednjovjekovnoga grada, za koji se kaže da se većim dijelom urušio u rijeku, pruža se vidik na okolicu, na vinorodne brežuljke i rijeku Dunav.

Tlo je oko Erduta bilo vrlo plodno i pogodno za uzgoj mnogih poljoprivrednih kultura, napose vinograda. Erdut je već u srednjem vijeku imao na Dunavu luku, koja ga je učinila manjim trgovištem te se kao castelum Erdeed prvi put spominje u drugoj polovici 14. stoljeća, točnije 1359. godine. Već je tada značajno naselje za širu okolicu. Njegovi utemeljitelji, najvjerojatnije, su doseljenici iz susjedne Ugarske, tj. Mađarske. Na to ukazuje mađarski naziv za Erdut – Erdöut, Erdewd, Erdöd – što u prijevodu s mađarskog znači „šumski put“.


Kao feudalni posjed poznat je s kraja 14. stoljeća, a kao utvrđeni grad (oppidum) spominje se 1472. u vlasti titeljskog prepošta, koji je dao sagraditi taj utvrđeni grad, čiji se ostaci ruševina vide i danas. Najstariji zapisi iz 1499. spominju obitelj Banfić (Bánffy) iz Donje Lendave.

U naletu Turaka Osmanlija prema Beču zbilo se početkom ljeta 1526. nekoliko manjih bitaka oko utvrde, ali Erdut je ubrzo pao pod tursku vlast koja se tu – kao i u većini mjesta toga dijela Slavonije – zadržala 161 godinu, tj. do izgona Turaka iz Slavonije 1687. godine. U Erdutskoj utvrdi je stolovao Hasan-beg. Turci su u mjesto Erdut naselili bosanske muslimane i pravoslavne Vlahe, a preostali Hrvati postali su radnici na muslimanskim imanjima. Mađari koji su ostali u Erdutu prešli su na kalvinizam pa su zajedno s preživjeli tursko razdoblje.

Turski Erdut napali su austrijsko-hrvatski vojnici u noći 25. ožujka 1559. i zapalili ga, budući da su turska mjesta bila građena od drva. Tom prilikom je izgorjelo čitavo selo koje je imalo 200 kuća. Prema nalogu požeškog sandžakbega selo je u potonjih nekoliko godina ponovo izgrađeno. Prilikom popisa turskih naselja u Erdutu je 1559. bilo 107 naseljenih kuća. Erdut je oslobodila turske vlasti austrijsko-hrvatska vojska 9. listopada 1687. pod zapovjedništvom generala Ferdinanda Aspremonta. Tom je prilikom selo spaljeno, a utvrda je bila oštećena.

Po prvom popisu naselja i stanovništva Slavonije provedenog 1698. u Erdutu je bilo svega 18 naseljenih kuća. U potonjih 5 desetljeća povećao se broj stanovnika u Erdutu na 45 kuća. Tek u 19. stoljeću povećava se prirodnim priraštajem broj stanovnika pa je 1866. u njemu 163 naseljene kuće sa 759 stanovnika. (Hrvata je bilo 426, a Srba 325.)

Od oslobođenja od vlasti Turaka Osmanlija pa do 1730. Erdut je bio pod upravom Dvorske komore. Tada je hrvatsko-ugarski kralj Karlo VI. Habsburg 23. veljače 1730. Erdut i sela Sarvaš, Tenju, Dopsin, Hrastin, Koprivnu i Laslovo darovao komorskom savjetniku barunu Ianu Zuani te je tako stvoreno veliko vlastelinstvo sa sjedištem u Erdutu. Nakon smrti baruna Zuana njegova udovica je 1746. prodala posjed mađarskom palatinu Ivanu grofu Pálffyju od Erdöda, koji je njegov vlasnik do 1785. godine. Tada Erdut kupuje Ivan Kapistran I. Adamović Čepinski (1726. – 1808.).U doba Ivanovog unuka Ivana Kapistrana II. Adamovića Čepinskog (1802. – 1876.) Erdut je bio spojen s čepinskim vlastelinstvom do 1800. kada je podijeljen sinovima Ivana Kapistrana II. Erdutsko vlastelinstvo s Tenjom i Aljmašem dobio je Antun (1762. – 1829.). Udajom njegove unuke Franciske pl. Adamović Čepinski za Ervina pl. Cséha de Szent Katolna vlastelinstvo i Erdut našli su se u vlasništvu obitelji Čepinski i Ervina pl. Cséha. Budući da nisu imali djece Ervin je posvojio, da bi naslijedio posjed, Ivana Albrechta Adamovića. Nakon Franciskine smrti Ervin se oženio udovicom pl. Šauška s kojom je imao kćer Irenu. Ona je naslijedila posjed koji je nakon Drugog svjetskog rata nacionaliziran. No, unatoč tomu ostala je živjeti u Erdutu do smrti 1973. godine. Nije se udavala pa je posjed ostavila Nikoli barunu Adamoviću.

Ostaci srednjovjekovnog grada
Erdut je poznat po srednjovjekovnoj utvrdi, čiji se ostaci izdižu na uzvišenju iznad Dunava.

Od srednjovjekovnog grada ostale su ruševine dviju kula i zida. Okrugla kula je najbolje sačuvana, gotovo u izvornom obliku, s izbočenim gornjim dijelom na konsoloma, koje podsjećaju na renesansne talijanske građevine iz 15. stoljeća. Troetažna je građevina proširena na završnom dijelu i pojačana kontraforima. Od kružne kule na sjeveru nalazi se dio zida odvojen od kule. I prema istoku su ostaci zida (poveći fragmenti) koji vode do glavne četvrtaste kule smještene u središtu lokaliteta. Ona je u srednjovjekovnom Erdutu imala ulogu glavne (branič) kule. Ta je glavna kula nestručno restaurirana 1891. za grobnicu plemićkih obitelji Adamović i Cseh; Tom je prilikom četverokutna kula izmijenila svoj izvorni izgled; snižena je za jedan kat, na jugozapadnom uglu dozidan je malen pravokutni tornjić s kruništem na vrhu, a glavnom južnom pročelju dodan je uresni portal sa zupčastim završetkom i grbovima obitelji Adamović i Cseh.


Erdutski dvorac – kurija
Obitelj Adamović izgradila je na istočnom dijelu naselja Erduta poveću kuriju, koja im je služila kao središte posjeda, dakle, uz stambeni dio (manji dvorac) imala je i potrebne gospodarske zgrade te nekoliko velikih vinskih podruma koji se i danas koriste. Nepoznato je točno vrijeme izgradnje kurije. Naime, prilično skroman prizemni dvorac izgrađena je ili krajem 18. ili u prvoj polovici 19. stoljeća. Imao je tlocrt u obliku izduženog pravokutnika.

Temeljno je obnovljen i dograđen u vrijeme Franciske pl. Adamović Čepinski i Ervina pl. Cséha, vjerojatno, u posljednjem desetljeću 19. stoljeća. Tada i mijenja svoj tlocrtni oblik, a pročelja dobivaju historicistička obilježja. Starom pravokutnom dvorcu dodaju se: osmerokutna kula na jugozapadnom uglu, trijem nad ulazom na jugozapadnom pročelju, dogradnja u obliku plitkoga krila na jugoistočnom uglu i jednokatna dogradnja na sjeveroistočnom pročelju.

Na mjestu starog vrta, s južne strane dvorca, uređen je malen kasnohistoricistički perivoj. Njegov je nastanak vezan za dogradnju i obnovu dvorca. Početkom 20. stoljeća bio je gusto zasađen prostor raznolikim drvećem, grmljem i cvijećem. Sačuvani su samo neki izvorni dijelovi perivoja.

U smjeru sjevera od dvorca, prema vidikovcu nad Dunavom, vodi pravocrtno položena odrina vinove loze.

Iz života obitelji Adamović -. Cséh
U starom podrumu nalazilo se, iz druge polovice 19. stoljeća, nekoliko statičkih bačvi veličine omanje dnevne sobe, koje su iznutra bile obložene keramičkim pločicama. Prema legendi je grof Ervin pl. Cséhs društvom u njima kartao i pio skrivajući se tako od supruge.